Rumija krije izazov
U NEPOSREDNOJ BLIZINI BARA POSTOJI VIŠE KANJONA IDEALNIH ZA EKSTREMNI SPORTSKI TURIZAM
Bar- Osim što su jedino sigurno skrovište divljači od barskih lovaca u lovnoj sezoni, kanjoni oko Bara uskoro bi mogli postati i prvorazredna turistička atrakcija. U takvu perspektivu barskih kanjona i, kao za njih izmišljenog, kanjoninga, vjeruje Raško Simović, trideset šestogodišnji Kraljevčanin i sezonski stanovnik Bara. On je jedan od doajena ovog ekstremnog sporta na prostorima Jugoistočne Evrope i vjeruje da će se i Barani uskoro i lično uvjeriti u privlačnost kanjoninga, sporta koji je vezan za uske kanjone ispunjene vodom kroz koje se ne može proći čamcem.
Simović je prethodnih godina ispitao pet kanjona oko Bara, i oni su, priznaje, za njega bili prilično iznenađenje, jer je Rumija „na prvi pogled suva planina“, a i relativno su blizu grada.
„Rikavac je bio prvi kanjon koji sam prošao. On polazi od Malih Mikulića i to je prilično dobar dio, onda se smiruje, i neposredno iznad Bara ulazi u novi kanjon. Kaskade mu, inače, nijesu velike: prva je četiri – pet metara, druga tri metra, sljedeća osam i posljednja 12-13 metara, a tu su i brane. Može se reći da je to kanjon za početnike - nije toliko složen, što zavisi od količine vode u njemu. U novembru ga je, recimo, nemoguće proći. Ja sam ovog marta ušao sa ekipom Atlas TV, iako smo bili na granici da odustanemo“, kaže Simović, svestrani sportista koji je završio i kurseve speleologije, gorske službe spašavanja, ljetnjeg i zimskog alpinizma.
Vruća rijeka je darovala drugi interesantan kanjon. Simović je uvjeren da su on i njegov drug bili prvi koji su ga prošli, kroz vodu, cijelom dužinom. U toj ekspediciji imali su peh. Morali su neplanirano da prenoće u kanjonu.
„Gledano iz Bara, učinio mi se kratak, ali sama kotlina je toliko krivudava da treba dva cijela dana za prolaz iz Velikih Mikulića“, kaže Simović.
Sljedeći kanjon je Perin potok. Po tom imenu ga ne možete naći na karti, ali ga mještani upravo tako nazivaju. On je između Vruće rijeke i Rikavca, u koji se uliva. Simović kaže da ga je jedan mještanin upozoravao da ne ide tako, jer „ko je ušao nije izlazio“, ali da je to njemu bio dobar signal.
„U prvom dijelu od Dobrog dola, gdje sad nema vode, imaju dvije velike kaskade od 18 i 40 metara, a u nizvodnom dijelu, gdje i ljeti ima vode, nalazi se vodopad visok 18 metara, ispod kojeg su divlji golubovi, kao i kaskade od deset i osam metara“, kaže Simović. On dodaje da je samo grotlo od 17 metara veoma interesantno.Međurečka rijeka je pravi sljedeći kanjon koji je „otkrio“ Simović. Rijeka završava tok u Malom Kalimanu, u ulcinjskoj opštini. Za njega naš sagovornik ima samo riječi hvale i neskrivenog divljenja.
„U kanjonu je 12 vodopada nevjerovatne ljepote. U njemu uvijek ima vode, bogat je ribama i rakovima, ima dosta zelenila i različitih boja po vodopadima. Vrhunski je izazov i estetski doživljaj da se prođe kroz njega. Jedna kaskada ima čak 50 metara, i stvarno ostavlja jak utisak. Ne zaboravlja se lako“, kaže Simović.Njemu je preostalo da na proljeće ispita još kanjon koji se sa velike visine, iz Brce, spušta u Sutomore, na „nulu“. Nije, kaže, još obišao ni Zupce. Simović ističe da su kanjoni u blizini Bara čisti, izuzev Rikavca u donjem toku. Kaže da je vidio i par flaša u Vrućoj rijeci. Prema etičkom kodeksu koji važi za one koji se bave kanjoningom, treba koristiti „prirodna sidrišta“ (pogodno drveće ili stijene kuda može proći uže), a ne postavljati gvožđe. U svim barskim kanjonima ima samo po jedan klin - u Rikavcu i Vrućoj rijeci. Zanimljivo je da u Međurečkom kanjonu i u Vrućoj rijeci ima nekoliko mjesta za evakuaciju. Obično su kanjoni zatvoreni, i kad se uđe u njih, nema izlaska do samog kraja.
„Svim ovim barskim kanjonima će se, jednog dana, sigurno masovnije prolaziti. Ja sam promotivno poveo nekolio grupa, a i iz inostranstva se interesuju, kad vide fotografije, i žele da dođu“, kaže Simović, koji je uvjeren da kanjoning ima veliki turistički potencijal.
Kanjoningom se, „uz dobre vodiče i opremu“, mogu baviti osobe raznih uzrasta, uvjerava Simović. „Najmlađi mi je klijent u kanjonu Nevidio imao deset, a najstariji preko 60 godina“, kaže on. Bitno je, dodaje, da mogu da hodaju i da nijesu klaustrofobični.
Nijesu znali čime se bave
Simović navodi da su se u Crnoj Gori ljudi počeli baviti kanjoningom, a da to nijesu ni znali. Podsjeća, pri tom, da je krajem šezdesetih godina prošlog vijeka prva grupa prošla kanjonom Komarnice (Nevidio) kod Šavnika.„Nevidio je sada totalno iskomercijalizovan. Tu prođe godišnje 1.500 ljudi. Grupa od deset ljudi ga prolazi za pet sati, sa fotografisanjem i odmorom, a za njega su zainteresovani i National geografic TV i magazin ’Nature’“, kaže Simović.
U NEPOSREDNOJ BLIZINI BARA POSTOJI VIŠE KANJONA IDEALNIH ZA EKSTREMNI SPORTSKI TURIZAM
Bar- Osim što su jedino sigurno skrovište divljači od barskih lovaca u lovnoj sezoni, kanjoni oko Bara uskoro bi mogli postati i prvorazredna turistička atrakcija. U takvu perspektivu barskih kanjona i, kao za njih izmišljenog, kanjoninga, vjeruje Raško Simović, trideset šestogodišnji Kraljevčanin i sezonski stanovnik Bara. On je jedan od doajena ovog ekstremnog sporta na prostorima Jugoistočne Evrope i vjeruje da će se i Barani uskoro i lično uvjeriti u privlačnost kanjoninga, sporta koji je vezan za uske kanjone ispunjene vodom kroz koje se ne može proći čamcem.
Simović je prethodnih godina ispitao pet kanjona oko Bara, i oni su, priznaje, za njega bili prilično iznenađenje, jer je Rumija „na prvi pogled suva planina“, a i relativno su blizu grada.
„Rikavac je bio prvi kanjon koji sam prošao. On polazi od Malih Mikulića i to je prilično dobar dio, onda se smiruje, i neposredno iznad Bara ulazi u novi kanjon. Kaskade mu, inače, nijesu velike: prva je četiri – pet metara, druga tri metra, sljedeća osam i posljednja 12-13 metara, a tu su i brane. Može se reći da je to kanjon za početnike - nije toliko složen, što zavisi od količine vode u njemu. U novembru ga je, recimo, nemoguće proći. Ja sam ovog marta ušao sa ekipom Atlas TV, iako smo bili na granici da odustanemo“, kaže Simović, svestrani sportista koji je završio i kurseve speleologije, gorske službe spašavanja, ljetnjeg i zimskog alpinizma.
Vruća rijeka je darovala drugi interesantan kanjon. Simović je uvjeren da su on i njegov drug bili prvi koji su ga prošli, kroz vodu, cijelom dužinom. U toj ekspediciji imali su peh. Morali su neplanirano da prenoće u kanjonu.
„Gledano iz Bara, učinio mi se kratak, ali sama kotlina je toliko krivudava da treba dva cijela dana za prolaz iz Velikih Mikulića“, kaže Simović.
Sljedeći kanjon je Perin potok. Po tom imenu ga ne možete naći na karti, ali ga mještani upravo tako nazivaju. On je između Vruće rijeke i Rikavca, u koji se uliva. Simović kaže da ga je jedan mještanin upozoravao da ne ide tako, jer „ko je ušao nije izlazio“, ali da je to njemu bio dobar signal.
„U prvom dijelu od Dobrog dola, gdje sad nema vode, imaju dvije velike kaskade od 18 i 40 metara, a u nizvodnom dijelu, gdje i ljeti ima vode, nalazi se vodopad visok 18 metara, ispod kojeg su divlji golubovi, kao i kaskade od deset i osam metara“, kaže Simović. On dodaje da je samo grotlo od 17 metara veoma interesantno.Međurečka rijeka je pravi sljedeći kanjon koji je „otkrio“ Simović. Rijeka završava tok u Malom Kalimanu, u ulcinjskoj opštini. Za njega naš sagovornik ima samo riječi hvale i neskrivenog divljenja.
„U kanjonu je 12 vodopada nevjerovatne ljepote. U njemu uvijek ima vode, bogat je ribama i rakovima, ima dosta zelenila i različitih boja po vodopadima. Vrhunski je izazov i estetski doživljaj da se prođe kroz njega. Jedna kaskada ima čak 50 metara, i stvarno ostavlja jak utisak. Ne zaboravlja se lako“, kaže Simović.Njemu je preostalo da na proljeće ispita još kanjon koji se sa velike visine, iz Brce, spušta u Sutomore, na „nulu“. Nije, kaže, još obišao ni Zupce. Simović ističe da su kanjoni u blizini Bara čisti, izuzev Rikavca u donjem toku. Kaže da je vidio i par flaša u Vrućoj rijeci. Prema etičkom kodeksu koji važi za one koji se bave kanjoningom, treba koristiti „prirodna sidrišta“ (pogodno drveće ili stijene kuda može proći uže), a ne postavljati gvožđe. U svim barskim kanjonima ima samo po jedan klin - u Rikavcu i Vrućoj rijeci. Zanimljivo je da u Međurečkom kanjonu i u Vrućoj rijeci ima nekoliko mjesta za evakuaciju. Obično su kanjoni zatvoreni, i kad se uđe u njih, nema izlaska do samog kraja.
„Svim ovim barskim kanjonima će se, jednog dana, sigurno masovnije prolaziti. Ja sam promotivno poveo nekolio grupa, a i iz inostranstva se interesuju, kad vide fotografije, i žele da dođu“, kaže Simović, koji je uvjeren da kanjoning ima veliki turistički potencijal.
Kanjoningom se, „uz dobre vodiče i opremu“, mogu baviti osobe raznih uzrasta, uvjerava Simović. „Najmlađi mi je klijent u kanjonu Nevidio imao deset, a najstariji preko 60 godina“, kaže on. Bitno je, dodaje, da mogu da hodaju i da nijesu klaustrofobični.
Nijesu znali čime se bave
Simović navodi da su se u Crnoj Gori ljudi počeli baviti kanjoningom, a da to nijesu ni znali. Podsjeća, pri tom, da je krajem šezdesetih godina prošlog vijeka prva grupa prošla kanjonom Komarnice (Nevidio) kod Šavnika.„Nevidio je sada totalno iskomercijalizovan. Tu prođe godišnje 1.500 ljudi. Grupa od deset ljudi ga prolazi za pet sati, sa fotografisanjem i odmorom, a za njega su zainteresovani i National geografic TV i magazin ’Nature’“, kaže Simović.
0 коментара:
Постави коментар